Rukometni klub „Fagus“ Kotor Varoš ispisao je 2003. godine najsvjetlije stranice u istoriji lokalnog sporta, ostvarivši podvig koji će se generacijama pamtiti. Bila je to zlatna generacija kotovaroškog rukometa koja je iste sezone stigla do nezapamćenog uspjeha – seniorske titule prvaka Republike Srpske i plasmana u Premijer ligu BiH, dok je omladinski pogon istovremeno pokorio državu i okitio se titulom juniorskog šampiona Bosne i Hercegovine.
Pod vodstvom šefa stručnog štaba Marinka Jurića, kotovaroški rukometaši pokazali su da se velikom željom, radom i zajedništvom mogu nadmašiti i mnogo veći sportski centri sa neuporedivo boljim uslovima. Klub je tada nosio ime „Fagus“ Kotor Varoš i imao veliku podršku vlasnika kompanije, gospodina Miroslava Malijevića, čija je pomoć bila važan oslonac u stvaranju jedne od najuspješnijih sportskih priča koje Kotor Varoš pamti.
Jedini ste trener u Republici Srpskoj koji se okitio sa dva zlata, dva prva mjesta na oba nivoa takmičenja u jednoj godini. Možete li nam reći nešto više o tim uspjesima i toj generaciji?
JURIĆ: Ovo što su ovi momci uradili graniči se sa naučnom fantastikom, ali je ujedno i dokaz da se velika želja, rad i čista ljubav prema rukometu ne mogu izbrisati nikakvim nedostatkom infrastrukture. Počeli smo na betonu, po kiši i suncu, a završili u Premijer ligi BiH i sa zlatnim medaljama oko vrata naših juniora!
U šampionatu Republike Srpske smo uspjeli na kraju da se domognemo titule, iako je sezona bila naporna i teška. Oslonac ekipe činili su domaći igrači i to je ono na što sam ponosan.
Ipak, kruna ovog zlatnog doba bila je juniorska titula šampiona BiH. Kotorvaroški mladići su iza sebe ostavili upravo najveće rukometne centre, pokazavši zube i nadvisivši gigante poput sarajevske Bosne i drugih velikana bh. rukometa koji su imali neuporedivo bolje uslove za rad.
Posebno emotivan i veliki dio ove priče jeste upravo ta juniorska titula šampiona Bosne i Hercegovine. Igrali smo protiv klubova iz Premijer lige BiH sa ogromnom tradicijom, budžetima i vrhunskim sportskim dvoranama – a vi ih sve pobijedite dolazeći sa običnog spoljnog betona, onda znate da ste napravili čudo. Ti momci su pokazali nevjerovatan karakter i srce. Kada smo kasnije izlazili na parket kultne banjalučke dvorane „Borik“ da igramo seniorske mečeve protiv tadašnjih velikana rukometnog sporta, nismo osjećali strah već ogroman ponos. Iako je to sa takmičarske strane možda bio samo „ples za jedno ljeto“ u najvišem rangu, dokazali smo svima da imamo zavidan kvalitet. Ova generacija je pokazala da velika srca prave velika djela i ovaj uspjeh ostaje zauvijek upisan u istoriju grada.
Bili ste i igrač, da li ste ponekad kao trener poželjeli da uđete na teren i pomognete svojim igračima?
JURIĆ: Sa 16 godina sam počeo trenirati rukomet, od osnivanja tadašnjeg „Proletera“ pa do kraja igračke karijere sam bio vjeran lokalnom sportskom kolektivu. Kao trener puno je više stresa, a kao igrač praznim se kroz fizički napor. Uvijek će mi ostati u sjećanju utakmica iz 1997. godine kada smo se protiv komšija iz Teslića borili za ulazak u Prvu ligu Republike Srpske. Tada sam bio u dvostrukoj ulozi, i kao trener i kao igrač. Ogroman je bio pritisak domaćih navijača i jednostavno sam morao ući na teren i svojim iskustvom pomoći golobradim mladićima da ostvarimo zacrtani cilj.
Koja vam je titula draža, a koju je bilo teže osvojiti?
JURIĆ: Podjednako su mi drage obje titule iz 2003. godine. Teže je bilo osvojiti juniorski šampionat BiH, ali našoj sreći nije bilo kraja kada smo izborili plasman u Premijer ligu BiH. Pamtim tu utakmicu u Bijeljini, gdje smo pokazali karakter i opet na gostujućem terenu napravili još jedan istorijski rezultat. Tada nisam ulazio u igru, iako je bilo momenata u toku utakmice kada se lomio rezultat i želja je bila ogromna, ali sve se na kraju dobro završilo za našu ekipu.
Da li je teže biti igrač ili trener?
JURIĆ: Danas, sa ove distance, iz perspektive ovog istorijskog uspjeha, mogu sigurno reći – neizmjerno je teže biti trener. Kao igrač, vi istrčite na teren, izgarate, trošite svoju energiju i direktno utičete na svaku sekundu igre. Sve je u vašim rukama i nogama. A kao trener? Kao trener vi stojite pored aut-linije, proživljavate svaki primljeni gol, svaku sudijsku odluku i svaki promašaj duplo teže, a ne možete sami da uđete i postignete taj pogodak. Sva odgovornost je na vašim leđima, a nemoćni ste da fizički pomognete u prelomnim trenucima. Kao trener ne vodite samo taktiku, već morate ući u glavu svakog od tih mladih momaka, biti im i pedagog i roditelj, posebno kada stvarate šampione u nemogućim uslovima. To je ogroman psihološki teret, ali kada vidite ovu djecu sa peharom, znate da je vrijedilo svake sijede kose.
Kakvi su bili uslovi za treniranje?
JURIĆ: Mi nismo imali luksuz sportske dvorane, parketa i tople svlačionice. Naš dom bio je spoljni, betonski teren. Trenirali smo po zvijezdi na plus 35 stepeni, ali i po kiši, vjetru i surovom zimskom minusu. Padovi na tom betonu nisu donosili samo masnice, već krvave rane i ogrebotine, ali ti momci nikada nisu jauknuli niti propustili trening. Dok su naši rivali imali teretane i idealne dvoranske termine, mi smo snagu i taktiku kovali pod vedrim nebom. Taj beton nas je očvrsnuo; stvorio je od nas ratnike koji su na parket ulazili sa duplo većom glađu za pobjedom od onih koji su imali sve.
Šta bi po vašem mišljenju trebalo uraditi da se rukomet u Kotor Varošu vrati na stare staze slave i klub bude u najvišem rangu takmičenja?
JURIĆ: Često me pitaju šta je potrebno da rukomet u Kotor Varošu ponovo zasija zlatnim sjajem i vrati se na sam vrh. Odgovor je jednostavan u teoriji, ali zahtijeva ogroman, sistemski rad i zajednički napor cijele zajednice. Nema uspjeha preko noći i nema prečica. Prvi i najvažniji korak je potpuni fokus na omladinsku školu i bazu. Mi moramo ući u osnovne škole, animirati djecu i vratiti ih na sportske terene. Naša titula iz 2003. godine nije pala s neba; ona je bila plod činjenice da smo tada imali izuzetno talentovanu bazu domaćih igrača koji su disali za klub.
Ključ je stvoriti stručan i posvećen trenerski kadar koji će raditi sa tom djecom od malih nogu, po unaprijed postavljenom sistemu. Lokalna djeca su motor svakog malog kluba. Druga stavka je maksimalno iskorištavanje infrastrukture koju mi tada nismo imali. Današnje generacije imaju sportsku dvoranu, imaju uslove za rad tokom cijele godine i to se mora materijalizovati kroz duplo veće napore, profesionalniji pristup treninzima i stvaranje kulta domaćeg terena.
Na kraju, sve ovo je nemoguće bez stabilne finansijske i organizacione podrške. Rukometu u Kotor Varošu je potreban snažan sinergijski efekat – spoj lokalne samouprave, uspješnih privrednika koji žele da ulažu u zdrav razvoj omladine, te ambiciozne i stručne uprave u klubu.
Kada se obezbijedi kontinuitet finansiranja, kada prvi tim bude sastavljen od domaćih momaka stasalih u našoj školi, uz dva do tri ciljana pojačanja, Kotor Varoš će ponovo biti rukometni bastion. Mi imamo taj sportski gen u krvi; potrebno je samo da ponovo upalimo tu iskru, zasučemo rukave i krenemo da radimo sa istom onom strašću koju smo mi imali kada smo sa betona krenuli u osvajanje države.
Izvor : kotorvarosinfo.com