„Smrt nije kraj“, pjevao je Mak Dizdar „i čovjek živi sve dok je u sjećanju ljudi svog i budućeg vremena.“ Duge jesenje kiše nikad hladnije i nikad dosadnije. Taj septembar 1975. godine nikad tmurniji ni hladniji. Iste godine postao sam učenik tadašnjeg Srednjoškolskog centra „Veselin Masleša“ u Kotor – Varošu, školske ustanove koja je formirana samo godinu dana ranije.
Trebalo se naviknuti na sve novo i na sve drugačije. U moru novih dječijih lica, u toj gomili goluždravaca sakupljenih iz svih krajeva naše opštine, svi smo nekako tražili srodnu dušu. Nekoliko metara od mene ispod lista papira na kome je pisalo „Gimnazija“ stajao je dječačić stidljivog, širokog osmijeha kome sam posudio olovku da popuni svoju prijavu za upis. Bio je to prećutni dogovor o iskrenom dječjem prijateljstvu koje će prolaziti kroz različite faze i dobijati nove i nove oblike. U naredne četiri godine, iako nismo bili u istom odjeljenju, često ni u istoj školskoj zgradi, ta olovka je rodila dječje drugarstvo ispisano najtaninijim i najiskrenijim osjećanjima.Često smo se viđali, razmjenjivali mišljenja, komentarisali svoje srednjoškolske nastavnike, ali i nedosanjane snove kojih u malim kudravim dječjim glavicama nikada nije nedostajalo.
Marko je bio brz, iako nije mnogo pričao bio je veoma duhovit, prešarmantan i uvijek sa diskretnim, tajanstvenim osmijehom koji ga nikada nije napuštao. Pred sami završetak školovanja povjerio mi se koji fakulteti ga privlače, a možda će upisati DIF te da je počeo sa pripremama. Znajući moj animozitet prema sportu, znao je i moj odgovor koji je bio više puki pokušaj da ga od toga nauma odgovorim. „Pa ti od sportova jedino znaš trčati“, bila je moja zajedljiva konstatacija na koju je odgovorio širokim rubnim osmijehom koji je odavao njegovu šarmantnost i duhovitost…Riječi nisu ni bile potrebne.
Samo nekoliko mjeseci kasnije sreli smo se na Rakovačkim barama, studentskoj vojnoj vježbi koja je trajala petnaest dana. Kasnio je jedan dan i došao sa uredno njegovanom bradom, tipičnom za tadašnju studentsku populaciju. Jedva sam ga prepoznao. Znao sam, naravno, da će imati problem sa vojnim vlastima jer je, po tadašnjim propisima, to bilo nespojivo sa uniformom, ali nisam htio komentarisati. Znao sam, naravno, i njegovu principijelnost i pretpostavio šta će desiti. Na prvom postrojavanju „zamoljen“ je od starješina da ide na brijanje. Odbio je. Popodne su ga pozvali u komandu na razgovor. Kada se vratio pogledao sam ga i promrmljao: „Zašto se igraš, šta si im rekao?“ Ćutao je nekoliko trenutaka, a onda obavijen nekim čeličnim samopouzdanjem odgovori: „Neću se obrijati, to je moja konačna odluka, tako sam i rekao.“ Nisam nikako mogao razumjeti toliko njegovo samoupouzdanje, jako, stameno, čelično, gotovo bezgranično. Djelovalo mi je da u svakom trenutku zna šta hoće, ali i šta neće, što ga je u mojim očima činilo još većim. Pa, ipak, bilo me je strah, on je to pročitao u mojim očima i činilo mi se da, ustvari, njegovo samopouzdanje i služi da razbije tuđe strahove. Tada, na toj vježbi, shvatio sam da je Marko izvojevao neku pobjedu, pobjedu i ime svih nas, pobjedu protiv čeličnog sistema koji nije trpio upravo ono za šta se Marko zalagao, nije trpio slobodu.
…Kada je završio fakultet, ja sam već bio zaposlen. Pričao mi je o ambicijama, poslu, sportu, politici. Rijetko smo se viđali, počeo je raditi kao nastavnik u Čelincu. Ono što mi je bilo čudnije jeste da je ušao u politiku, koju smo do tada obojica prezirali i smatrali baruštinom i kaljugom, koja, kao i morska plima često zapljusne obalu, ostavi svoj prljavi talog i vrati se nazad u morske dubine. Često sam mu prigovarao za takvu odluku. No, nešto kasnije, ni ja nisam odolio kao ni on, ali on meni nije prigovarao. Dočekao me je riječima: „Pazi se, politika je oblast u kojoj moral često gubi bitku, ali ako hoće da uopšte postoji ne može bez morala.“ Bili smo na suprotnim političkim stranama, ali kakvi god nam lični odnosi u datom momentu bili, čuvali smo se pred drugima i iskazivali obostrano bezuslovno i ogromno poštovanje. U jednom momentu obojica smo rukovodili školama, on srednjom, ja osnovnom. Čini mi se da sam ga tada najbolje upoznao.
Bio je najveći intelektualac među tadašnjim političarima i političar najdaljih vizija i dometa. Pitanje je samo, koliko smo ga slušali. Govorio je tiho, na granici čujnosti i prepoznatljivosti, ali sa čvrstim stavom i jasnim uvjerenjem. Analitičar vanrednih sposobnosti koji je umio da sagleda stvari, ljude i pojave u najširem kontekstu. Često je znao upozoriti na greške koje su u tom vremenu činjene. Borio se na samo sebi svojstven način noseći istinu kao zublju u tami vremena svjestan da to mnogo košta, ali da se uvijek isplati. Ništa tako sporo i ništa tako brzo ne prolazi kao vrijeme. Prođe i deveta godina otkako Marka nema. Sa druge strane za njegovu porodicu i prijatelje svaki sat i svaki dan toga vremena bili su i jesu vječnost i beskrajna rijeka tuge koja se vuče sporo i ne nazire joj se kraj. A usred tog vremena, ovako ili onako doživljenog, imenom neprolaznim i imunim na sve vremenske mijene stoji ime Marka
Zeljkovića.
Marko je otišao tamo gdje će se njegova ljudskog nagraditi i bolje vrednovati. Kažu da je istoriji, onoj pravoj, poštenoj i na činjenicama zasnovanoj potrebna izvjesna, poduža vremenska distanca da bi o nekoj ličnosti, pojavi ili događaju donijela objektivan i nepristrasan sud. Ali postoje ljudi čiji je otisak u vremenu toliko jasan, upečatljiv i izvan svake sumnje da se njima i o njima može, ljudski i pošteno, suditi u svako vrijeme. Markova stranica u našem istorijskom atlasu biće uvijek jednako svijetla i čista kao suza.
Devet godina je i mnogo i malo, ali više nego dovoljno za bolno saznanje da je Marko prerano otišao i da danas više nedostaje Kotor – Varošu nego što je on ikada nedostajao njemu.
„Nemoj me kazniti zaboravom“, pjevao je pjesnik, slikar i boem Miroslav Antić. A zaborav i jeste kazna ne samo ljudima koji su obilježili svoje vrijeme, a Marko jeste upravo takav. Zaborav na Markovo kapitalno ljudsko djelo bio bi kazna za sve nas… Još jedna nedjelja, još jedna godišnjica, tiha, ogrnuta štedljivim decembarskim suncem i umivena blistavom rosom, ogrnuta tišinom koja kao da sipi iz nedokučivih dubina tamnomodrog neba. Tu i tamo ono je natačkano bjeličastim mrljama oblačića koji, gonjeni južnim vjetrom, plešu laganim ritmom.
…A moje Maslovare, moje selo, ili ono što je ostalo od njega, utonulo u letargiju i čini se da još uvijek spava. Čarobni trenutak jutra u kojem su samoća i uspomene i otrov i lijek duši prezasićenoj ludilom života u kojem je sve preče i važnije od njega samog…
Piše: Ranko Tovilović