Mile i Milo, razlika je u slovu, suština je ista!

“Gdje počinju borbe naših građana, tu često prestaje logika,” rečenica je koja odlično opisuje stanje u kojem su se građani RS digli protiv Milovog režima.

U Republici Srpskoj mjesecima traje ogromna zainteresovanost građana za dešavanja u Crnoj Gori, tačnije svesrdna podrška kampanji za smjenu Mila Đukanovića i DPS-a.

Nakon objavljivanja rezultata izbora u nedjelju u RS je došlo do eskalacije oduševljenja zbog pada višedecenijskog režima. Slavilo se na ulicama, u domovima, na društvenim mrežama…

Ono što je itakako čudno u svemu ovome jeste činjenica da su oni najglasniji iz RS, čiji su kritički komentari bili upućeni režimskoj vlasti u Crnoj Gori, koji su ukazivali na ugrožavanje prava građana i građanskih sloboda u toj zemlji, na skoro identično stanje u sopstvenoj zemlji po običaju nijemi.

Zato se postavlja logično pitanje, kako je moguće da potpuno indiferentni građani za bilo kakve političke procese u BiH na jedan toliko emocionalan način proslavljaju pad vlasti u susjednoj zemlji, a da pri tome podržavaju sličnu vlast u sopstvenoj ili ih uopšte nije ni briga ko je obnaša i ko upravlja njihovim životima.

Mnogi će reći da je snaga pravoslavne crkve i udar Đukanovića na SPC glavni i jedini razlog koji je okupio sve stare i nove protivnike režima u Crnoj Gori, pa tako i otvorio oči onima izvan nje koji su mjesecima navijali za promjenu vlasti.

Shodno tome, reklo bi se da kod nas prosječan građanin bez problema može da trpi kriminalnu vlast, režime koji ugrožavaju prava građana, slobodu izražavanja, koji osuđuju, napadaju i protjeruju druge i drugačije, ali samo da pod uslovom da se u crkvu ne dira.

Mnogi analitičari se baš ne slažu u potpunosti sa ovom tezom i tvrde da je glavni razlog tome činjenica da je mnogo lakše napdati despota u susjednoj nego u svojoj zemlji. Većina onih koji su uzvikivali i pjevali ovih dana “Milo lopove”, skoro nikad ne bi smjeli preko usta da prevale Mile lopove.

Jer, razlika je velika! Kod jednog su samo išli na more, a sa drugim valja živjeti.

Politička analitičarka Tanja Topić ovoliku zainteresovanost za izbore u zemlji sa kojom Bosna i Hercegovina i ne sarađuje tako blisko pokazuje jednu potpuno apsurdnu situaciju:

„Na ulicama pojedinih gradova slavio se ‘pad režima’, u susjednoj državi koja nije toliko bliska ni BiH ni njenim ljudima, a da pri tom, bojim se da niko nije postavio pitanje šta se slavi. Jer ono što je takođe vidljivo jeste da slave većinom oni koji su potpuno eutanazirani u političkom životu Bosne i Hercegovine, pokazuje se taj višak emocija, taj višak strasti za dešavanja u drugoj državi, a pri tom su ti isti ljudi potpuno indiferentni, hladni i nezainteresovani za procese u sopstvenoj zemlji“.

A toliko jaku emociju, dodaje, izavala je Srpska pravoslavna crkva, koja je ovim pokazala da je vrlo bitan politički akter. A koliko je bitan pokazuje rezultat izbora.

„Izbori u Crnoj Gori pokazali su da je Srpska pravoslavna crkva vrlo bitan politički akter i da je presudilo to što je taj akter bio protiv aktuelne vlasti u Crnoj Gori, za razliku od Bosne i Hercegovine gdje su religijske zajednice još uvijek čvrsto uvezane i povezane sa onima koji su na vlasti. Ovdje je ključnu ulogu odigrao Zakon o vjerskim zajednicama koji je slikovito rečeno na čistinu izveo vladajuće u Crnoj Gori i pravoslavnu zajednicu. To je bio faktor homogenizacije i mobilizacije, te su vjerska osjećanja bila nešto što je presudilo i dovelo do ovakve reakcije i u BiH“, zaključuje Topić i ujedno poručuje da ne očekuje da će promjena vlasti u Crnoj Gori dovesti do nekih značajnijih promjena na relaciji dvije države, ali će svakako biti više potencirane veze među pojedinim grupama, odnosno akterima koji opet imaju zajedničku oznaku nacionalnog i religijskog identiteta:

„To će sasvim sigurno biti više prisutno u javnosti i odnosima. Na nekim drugim poljima ne vidim nikakve promjene.“

Dejan Lučka iz Banjalučkog centra za ljudska prava navodi da se naši građani, jednostavno rečeno, osjećaju slobodnim da se suprotstve nekome ko je daleko od njih, sa vlastima sa kojima nemaju nikako ili imaju kontakta samo kada odu na more, onima koji ih ne mogu uhapsiti ili zlostavljati, ali za koje su čuli da krše prava.

“Daleko od očiju, ali blisko srcu, ako ta bliskost neće nikome ostaviti štetne posljedice. Sa druge strane, tu slobodu ne osjećaju za pobunu kod kuće. Neki zbog toga što im odgovara situacija kod kuće, a borbu u Crnoj Gori podržavaju zbog nacionalnih stvari, drugi zato što se boje pobuniti se protiv domaće autokratije, treći zato što igraju na sigurno, a sigurno je ono što im štetu ne može nanijeti jer je predaleko”, rekao je Lučka.

Prema njegovim riječima, ukoliko bi se ti isti građani pobunili protiv identičnih stvari koje rade vlasti kod nas, oni bi mogli da snose posljedice, od etiketiranja kao „izdajnika“, preko mogućeg maltretiranja i dobijanja otkaza za pojedince i članove njihovih porodica.

“Sa druge strane, slavljenjem izborne pobjede opozicije u Crnoj Gori, građani imaju osjećaj da su na pravoj strani, a zauzvrat neće snositi nikakve posljedice, jer Milova vlast ne dobacuje do njih”, smatra naš sagovornik.
On navodi da je zanimljivo i to da većina ljudi koja slavi, piše različite postove na društvenim mrežama i generalno se dobro osjeća zbog Milovog pada, u stvari nema blage veze o izborima u Crnoj Gori, o situaciju u njoj, o stanju institucija i mišljenju njenih građana.

“Ono što je narod u Srpskoj vidio, to je napad na Srpsku pravoslavnu crkvu, pokušaj oduzimanja imovine i nasrtaje policije na sveštenike. I to mu je bilo dovoljno da zauzme stav. A SPC je pokazala da je možda i najjači akter na političkoj sceni u zemljama gdje živi srpski narod, koji može da homogenizuje ljude i to ne samo na području jedne države”, kaže on i dodaje:

“Međutim, stvarno je nevjerovatna dvoličnost mnogih građana, koji su ćutali i ćute na kršenje ljudskih prava u Banjoj Luci prema njihovim sugrađanima od strane policije i pokušaj kriminalizacije i proglašavanje za izdajnike svih koji ne misle kao vladajući. Čak nerijetko i odobravaju etiketiranje svojih komšija. Čovjek bi očekivao da će neki i da ćute i na kršenje prava u Crnoj Gori, ali su se mnogi ipak odlučili da je sigurno podržati one tamo, a ne ove ovdje”, reako je Lučka.

On navodi da je u isto vrijeme smiješno vidjeti iste ljude koji podržavaju jednu autokratiju, a bore se protiv druge.

“Mada je hipokrizija modus vivendi na ovim prostorima, a kada se ona spoji sa strahom, onda uopšte nije nemoguće u jednoj situaciji podržavati despote, a u drugoj identičoj, samo teritorijalno različitoj, se boriti protiv njih. Tako nam se dešava da se sa udaljenosti od 300 i više kilometara boriš protiv kriminala, korupcije i nepotizma, ali ne želiš protiv istog da se boriš u svom dvorištu. Da ne kažem, gdje počinju borbe naših građana, tu često prestaje logika”, objasnio je Lučka.

Situacija u kojoj se građani BiH navijački odnose prema izborima u nekoj od susjednih zemalja nije samo jedinstvena za ove izbore u Crnoj Gori i za ovaj konkretan slučaj. Ovdje građani traže svoje favorite među političkim akterima u regionu skoro na svakim izborima, navijaju za smjenu kriminalnih i nacionalističkih vlasti u tuđem dvorištu bez obzira da li je riječ o Crnoj Gori, Srbiji ili Hrvatskoj… A kad dočekaju izbore u svojoj zemlji na njih i ne izađu.