Vitomir Marković : Jedna od kotorvaroških zanimljivosti - pješački prelaz na samoj raskrsnici

Jedna od kotorvaroških zanimljivosti - pješački prelaz na samoj raskrsnici

Na jednom kotorvaroškom portalu, negdje prošle godine, bila je prikazana zanimljivost u Kotor Varošu – balkonski prozor i vrata, ali bez balkona. I to gore visoko, na nekom spratu. Razmišljajući o tome zaključio sam da je tu ugroženiji gost nego sami domaćini (koji znaju da nema balkona). Jednostavno, čovjek pogriješi vrata i... dalje ne smijem! Ili djeca. Ima djece vole da vršljaju po sobama. Dođe, tako, dijete i do tih vrata. Otvori ih i... dalje, opet, ne smijem! No, naravno, domaćin, ili domaćica, su brižni, pa su ta vrata zakovali. I to ekserom petneskom.
Ali, sa ovim kotorvaroškim pješačkim prelazom na koji ukazujem sasvim je drugačija stvar. Svi su ugroženi, a pogotovo djeca! Mislim da je ovo pješački prelaz jedinstven u regionu.To je pješački prelaz na raskrsnici pored „Nešković“ osiguranja, a prema Osnovnoj školi „Sveti Sava“. Na fotografijama koje prilažem vidi se šta je u pitanju. Znači, isti pješački prelaz koriste djeca za prelazak ulice, ali i automobili za izlazak na glavnu ulicu. Sticajem okolnosti, sasvim slučajno,prije desetak dana, ja sam uslikao taj pješački prelaz.
Da malo razmotrimo priložene slike.
Na slikama, prije svega, vidimo da na istom mjestu gdje je pješački prelaz i automobili izlaze na glavnu ulicu. Na priloženoj slici vidimo automobil crvene boje kako izlazi na glavnu ulicu. Tačno tamo gdje su i djeca stajala.
Sada ćemo razmotriti tri slike gdje se vidi kako djeca prelaze ulicu. Kao što vidimo u pitanju je dvoje lijepo vaspitane djece koja poštuju savjete dobijene kod kuće ili u školi, a vezano za prelazak ulice.
Ali, mi takođe vidimo da vozači ne poštuju saobraćajna pravila. Vidimo kako vozač plavog automobila neće da stane kako bi djeca mogla prijeći preko pješačkog prelaza. U pitanju je jedan neodgovorni vozač koji bi trebao biti žestoko kažnjen. Neko bi rekao da slike nisu dobro poredane, to jeste redoslijedom kako su snimljene, ali mi po kretanju drugih pješaka možemo znati kojim redoslijedom slike idu.
Moja malenkost je ove slike snimila stojeći ispred foto-Žisa, a to je pored samog kafea Metaksa. A u kafeu Metaksa odsjedaju policijski službenici, zato što je u neposrednoj blizini Stanica javne bezbjednosti. I svi oni, dok piju kafu, mogu da vide tu nevjerovatnu raskrsnicu. No, nadam se da se oni na mene neće naljutiti zato što ih spominjem. Jer, ja kada pišem o dobrobiti djece ne mislim samo na svoju djecu, nego na dobrobit sve djece. Pa tako i njihove.
A reći ću i to (primjenjujući „Teoriju miševa“), ako sam ja slučajno stao i uslikao nekoliko slika, i odmah uslikao saobrađajni prekršaj, ko zna koliko se sličnih saobraćajnih prekršaja dešava!
Reći ću da ja baš nemam takvo „špijunsko oko“ pa da, pored tolikih stvari koje zapažam u vezi Kotor Varoša, zapazim i ovu raskrsnicu. Bio sam ja prije desetak godina član savjeta roditelja OŠ „Sveti Sava“ pa se sjećam kako su na jednom sastanku neki roditelji iz Kotor Varoša ukazivali na ovu raskrsnicu kao problematičnu po bezbjednost djece.
A zašto problem ove raskrnice nikada nije riješen možda bi odgovor mogao dati ondašnji predsjednik savjeta roditelja (a možda on je to još uvijek - ne znam). Pošto vidim da se odskora politički angažovao u jednoj novoj stranci, eto mu prilike da uspješnije djeluje kad nije mogao do sada. (Ops! Evo razloga za šlagvort, to jeste za produženje ove priče, ali pošto čitaoci ne vole dugačke priče - neka to bude jedna nova priča.)
Nadam se da će ova priča, ako je portal kojem je budem posalo bude objavio, uticati na one koji brinu o bezbjednosti građana Kotor Varoša pa da se potrude da se pješački prelaz na onom mjestu uradi onako kako to treba da bude. (narodski rečeno: „kako Bog zapovijeda“)
P.S.
Sjećam se jedne pripovjetke koju sam davno, davno pročitao. Da li ju je napisao Hasan Kikić, Ivo Andrić, ili neki drugi književnik – zaboravio sam. Govori o jednoj majci koja iz nekog zabačenog sela u Bosni šalje sina da izučava školu u nekom dalekom, nepoznatom gradu. Prepunom opasnosti po njenog sina. Puna brige za njega govori mu kako da ide putem, džadom. „Sine,kada budeš išao nemoj ići blizu kuća. Da ti ne bi crijep pao na glavu. A nemoj ići ni blizu puta, da te auto ne udari“. „ Pa, kako, majko, da idem?“, pitaće majku sin. A majka mu kaže: „Idi...nako, nako!“.
Šta bi današnja majka rekla djetetu koje šalje u školu u Kotor Varoš, a kada bi znala za ovu raskrsnicu u Kotor Varošu? Možda bi mu rekla: „Sine moj, kad prelaziš ulicu pazi i na to da te auto ne gruhne sa leđa!“.
P.S. br.2.
Spomenuh „Teoriju miševa“. Moram da pojasnim. Ja sam je osmislio, dao joj taj naziv. Za nju niste mogli ranije čuti. Zasniva se na priči jednog mog profesora koju je ispričao nama studentima kada sam studirao stočarstvo. Ovako ide: „Ako svaki dan ponekad primijetiš miša kako trčkara-onda ih ima nekoliko. Ako svaki dan ponekad , istovremeno, uočiš dva-tri miša – onda ih ima 10-20. A, ako svaki dan uočavaš desetak miševa-onda ih ima na stotine!“. Tako je to sa mnogočime što nam se dešava, što uočavamo, u raznim oblastima našeg života. Pa, tako, i sa saobraćajnim prekršajem na pomenutom pješačkom prelazu.