Kravica hraniteljica - domaće planinsko goveče BUŠA jako otporna, malo daje, ali strašno malo i traži

Domaća kravica pred izumiranjem: Buša je sitna i daje malo mlijeka, ali je otporna na sve


Buša nas je održala-njojzi hvala. Ili: uništišmo bušu-stići će nas kazna (ako već i nije). Hvala urednicima portala kvdanas.com što su me nagovori na napišem ovaj tekst. Malo sam se vratio u vode stočarstva. Ne mogu reći da me nije obuzela određena sjeta dok sam pisao ovaj tekst.

Uopšteno o buši


O buši se može dosta naći na internetu. Dovoljno je uguglati “goveče buša” otvoriće ti se podosta materijala  i čitaj. Ali ja, zarad originalnosti, pored druge literature, koristim i knjigu iz koje sam na fakultetu pripremao završni ispit iz stočarstva, a to je vrhunska monografija „Govedarstvo“ iz 1987. godine (Novica Mitić i ostali). Ovaj tekst je, znači, rezultat više izvora, ali i ličnih razmišljanja I iskustava.
Najkraća definicija buše, "krave nalik kozi", na koju sam naišao je:”Staro, autohtono goveče kratkih rogova; ima ga na cijelom Balkanu”. Piše i Maloj Prosvetinoj enciklopediji.
Pisanje ovog teksta podsjetilo me na mnogobrojne zootehničare koji su se bavili unapređenjem stočarstva, a koji su spominjani u literaturi koju sam izučavao. Nema prostora sve ih pominjati, ali jednog moram pomenuti, a to je Leopold Adamec, austrijski zootehničar (Leopold Adametz, 1861-1941.). Za njega znaju svi koji su izučavali stočarstvo.On je prvi izdvojio brahicernu, to jeste kratkorožnu grupu goveda kao posebnu, ostalu od divljeg oblika. Po njemu, najčistijim sačuvanim divljim oblikom smatrala bi se tky.“ilirska buša” koja bi bila gotovo neizmjenjen potomak brahicernog govečeta sojenica. (Napomena: Ilirska buša je naziv za soj buše u Grčkoj i Albaniji, a greška je, kao što vidim da se čini, cjelokupnu populaciju buše nazivati ilirskim govečetom). 
Navodi se da su prva goveda udomaćena prije 6-8000 godina i to u Maloj Aziji i na Bliskom Istoku. Danas u svijetu ima oko 1.350.000.000 goveda, a poznato je preko 783 različitih pasmina. Jedna od njih je buša. ( U monografiji „Govedarstvo“ naveden je podatak da je 1984.godine broj goveda u svijetu iznosio 1.265.850.000 grla, a u Jugoslaviji je te godine bilo 5.341.000 grla, a, naprimjer, Holandija, koja je površinski dosta manja od BiH, imala je tada 5.500.000 grla. )
Rasprostranjenost buše - iz više izvora saznajemo da je buša bila rasprostranjena na područje cijele bivše Jugoslavije (jedino ne u Sloveniji), ali i okolnih zemalja. Konkretno na cijelom Balkanskom poluostrvu. To bi bilo područje današnjih država: Bosna i Hercegovina, Srbija, Hrvatska, Bugarska, Grčka, Makedonija. Mitić navodi da su sojevi kratkorogog govečeta sličnog buši bili i u Karpatima (Rumunija), ali i u krajevima Bliskog Istoka i Male Azije (“anadolsko goveče”). 
Mitić navodi i da su u populaciji buše bili sojevi kao: bosanski, hercegovački, dalmatinski, makedonski, srbijanski, crnogorski. A takođe su bili sojevi i prema boji: crna buša (Tetovo, Gostivar,Dabar), crvena buša (Metohija), siva buša (Polimlje), plava buša (Povardarje), itd. Crvena metohijska buša je bila najmliječniji soj. 
U monografiji „120 godina proizvodnje i prerade mlijeka na području djelovanja Banjolučke mljekare“ (štampana 1992.god.) navode se sojevi buše u bliskom okruženju. U dolini Vrbasa uzgajan je smeđi soj, a u donjem toku Vrbasa (sjeverno od Banjaluke) uzgajan je žuti i sivi (banjalučki) soj. Crni soj buše uzgajan je na području Imljana (Šiprage). U toj monografiji može se pročitati kako je buša polako počela da nestaje osamdesetih godina prošloga vijeka ( zbog razvoja otkupa mlijeka došlo je do pretapanja ukrštanjem sa drugim rasama, a i zamjene drugim rasama). Ja ću reći da je do velikog uništenja buše došlo u toku proteklog rata, a što rat nije uništio uništila su raznorazna ministarstva poljoprivrede u okviru Bosne i Hercegovine koja su dozvolila uvoz ogromnog broja goveda lošeg kvaliteta, a prevashodno putem donacija. Gdje bi poljoprivrednici eliminisali krave koje su odvajkada držali, a prihvatali te uvezene krave, a koje su u slučaju da su nabavljane putem donacija obavezno bile, ponavljam, lošeg kvaliteta.


Proizvodne osobine, konstitucija, zdravlje,...

Značaj buše je u tome što je ona kao grlo, govedo grube konstitucije, jako otporna, malo daje, ali strašno malo i traži. Dugovječne su, pa za života mogu dati veliki broj teladi, otporne su na sve žive bolesti, parazite, sve ono što je problem današnjem savremenom govedarstvu.
Buša spada u rase goveda trojnih osobina: rad, meso, mlijeko. Samo se mala, žilava, otporna i zdrava buša mogla održati u uslovima klime, ishrane, načina njege i držanja kakvi su bili kroz istoriju i kojima je bila podvrgnuta. Podatke crpim iz Poljoprivredne enciklopedije (JLZ,Zagreb,1967.). Mliječnost je slaba i u narodnom govedarstvu je iznosila 600 do 700 litara u kratkoj laktaciji od 7 mjeseci. Ona je obično u iznosu 3-4 težine krave, što je vrlo slaba mliječnost. U dobrim uslovima uzgajanja pojedinačna grla mogu dati i 2000 litara. To je za bušu odlična mliječnost. Što se tiče masnoće mlijeka buše autori navode da je prosječna masnoća 4%. Moram stati pa u vezi masnoće reći da mlijeko buše dostiže masnoću 7%, pa i 10%. Ne znam zbog čega. Valjda sada, kada smo to goveče uništili i kada ga skoro pa više i nema, a osjećajući krivicu, što i treba, hoće da kažu da je to bilo neko fantomsko goveče u tom pogledu. Ali ima jedna druga stvar, a to je suva materija u mlijeku. Sjećam se uzrečice koju znam od doba kada sam bio mali, a to je “kajmak dobar, miš može preko njega prijeći”. Treba znati da kajmak ne čini samo masnoća. U kajmaku ima oko 12% proteina, a tu je i mnogo drugih sastojaka. U literaturi nisam našao da je neko ispitivao sadržaj suve materije i proteina u mlijeku buše. Tada je samo sadržaj mliječne masti analiziran.Treba samo zamisliti koliko je mogao biti dobar kajmak od mlijeka buše. Od buše koja je davala skromne količine mlijeka na onakvoj ishrani. Sjećam se ja kakav je to kajmak bio. Zaista je miš mogao prijeći preko njega. Sve u svemu, kajmak je bio veoma važan u ljudskoj ishrani. Čitao sam u Večernjim novostima, a ima tome jedno dvadesetak godina, kako su neki francuzi snimili film o kajmaku. Pitali ih za baš film o kajmaku, a oni odgovorili zato što je “značajan za srpsku porodicu”. Značajan je on za svaku porodicu, a ne samo za srpsku. A posebno u ishrani djece. Ali nema više buše pa ni onakvog kajmaka. Molim lijepo, žalim slučaj. Imate što imate, a to su nekakve imitacije kajmaka. Da se razumijemo, kajmak može biti jako dobar i od današnjih rasa krava, ali ishrana tih krava mora biti tradicionalna. U ishrani krava, a da bi bilo što više mlijeka, kako to rade na velikim farmama, nema da bude silaža ili koncentrati sa GMO hormonima. Nema šta ti farmeri neće davati kravama da jedu da bi dale što više mlijeka. A kajmak onda bude tanak kao papir. Prosječna živa mjera krava u narodnom govedarstvu iznosila je 150-200 kg, dok su u vrlo dobrim zapatima krave mogle biti teške 250-300 kg. Bikovi su mogli biti teži od krava oko 100 kg. Živa mjera teladi po rođenju je iznosila prosječno 15 kg. Telad su sporo rasla i sporo prirastala tako da je u poređenju sa drugim rasama bio obično upola manji dnevni prirast koji se kretao oko 500 grama dnevno u prvoj godini života. Meso je izuzetne kvalitete. Randman mesa je bio dosta mali. Utovljeni bikovi su davali 52% (a i do 56%), a krave 42%. Radna sposobnost je bila vrlo dobra, jer su volovi bušaci, prema svojoj masi, mogli dosta da povuku i bili vrlo su sigurni u izvlačenju tereta na planinskim terenima na kojima su tada (prije 50 godina) bili još uvijek glavna vučna snaga. 
Može se reći da buša spada među najmanje rase goveda uopšte. Greben je dosta uzan i nizak, a visina grebena mala – kod krava 95-115 cm, a kod bikova desetak centimetara veća. Trup je osrednje dužine (obično 116% visine grebena). Jednobojnost dlake je rasna odlika, tako da buša može biti: crna, mrka, siva, crvena ili višnjevocrvena, ali bez ikakvih šara. Nema šarene buše. Tako je to, sažeto, napisano u poljoprivrednoj enciklopediji prije tačno pedeset godina.
Genetski potencijal buše
U literaturi mnogi autori navode pojam “izgladnjelosti” buše. Treba reći da je buša cijelog svog života gladovala. Tele bi se rano odbijalo jer je mlijeko trebalo u domaćinstvu. Čim bude odbijeno tele počinje gladovati. Pa tako do kraja života kao goveče. Zbog ljetnih suša uvijek je nedostajalo sijena za zimsku ishranu. A livade su davale male prinose sijena jer nije bilo vještačkih đubriva. Često su krave tokom zime prehranjivane na lisniku, lišću od hrasta. Tako, kada dođe proljeće krava je iz zime znala izaći kao sepet. Ili bolje reći kostur. Ali tokom istorije i buša se dobro prilagodila teškim uslovima držanja i ishrane. Čim dođe proljeće i ispaša ona bi veoma brzo vraćala težinu tako da bi mogla ishraniti tele, a mlijeka je bilo i za domaćinstvo. A i da se pripremi, potkoži za narednu zimu. Kao medvjed. Kao posebno zanimljiv buše je fenomen “gladne sterilnosti” koji se javlja kod ove rase. Naime, ukoliko imaju lošu ishranu, buše se neće teliti sve dok se ne poboljša ishrana.


Ako goveče u boljim uslovima držanja, kada se bolje i bolje hrani pa daje veće i veće količine mlijeka kaže se da ima genetski potencijal za povećanu proizvodnju. Takav je slučaj sa bušom. U jednoj zemlji su to uočili pa su iskoristili bušu za unapređenje svoga govedarstva. Ta zemlja je Izrael. Čitam na internetu u vezi toga. Ono čega se dobro sjećam sa predavanja na fakultetu jeste to da nam je profesor govorio kako je Izrael 1948. godine iskoristio genom-genetski materijal buše za popravku svoga govedarstva. I stvorio jednu od najproduktivnijih rasa goveda na svijetu.
Zašto to nije kod nas urađeno mogu da objasnim, ali u jednoj drugoj priči koja bi trebala biti nastavak ove prve priče o buši. U toj priči pokušaću zaštiti mnogobrojne naše zootehničare koji nisu mogli ništa učiniti, a štiteći njih štitim i sebe.


Oplemenjivanje buše


To se misli na unapređenje buše. Onako nešto kao što su uradili u Izraelu. U Izraelu su sa bušom popravili neku svoju rasu goveda, a naša buša je trebala biti popravljena i unapređena sa nekom drugom rasom, Pa da imamo neku svoju originalnu rasu goveda, prilagođenu našim uslovima. Kao što su, naprimjer, uradili u Norveškoj gdje su, ciljano idući, stvorili crveno norveško goveče. Jedini koji su na tom polju ozbiljno radili jesu Austrougari. Prema Mitiću u periodu od 1892. do 1916. godine u Bosnu je uvezeno 7364 bikova i 1723 krave i junice pincgavske pasmine, koje su podijeljene stočnim centrima Butmir kod Sarajeva, Modriči i Livnu pa je vršeno križanje sa domaćom autohtonom bušom. Akcija nije uspjela budući da dobijenim križancima nisu bili obezbjeđeni odgovorajući uslovi ishrane, njege i držanja, pa su križanci od pincgavske pasmine zadržali samo karakterističnu boju, dok su proizvodne karakteristike, kao što su uzrast i količina mlijeka, bile samo nešto veće. Prestankom vlasti, koja je pincgavsko goveče u Bosni podsticala, iščezavali su i tragovi tog govečeta. Goveda koja imaju duž kičme, preko leđa, bijelu boju, tu boju su naslijedila od pincgavca iz onog doba. Ukoliko ih ne očuvamo i izgubimo tako nešto, nećemo nikada više moći imati takav izdržljiv genom.”

 


Malo šale 


Nekada, kao mali, imao sam za obavezu tjerati krave na pašu. Ljeti napasaš krave, toplo vrijeme, a ne mora ni biti vrućina, kad naiđe neki zlobnik i poviče: “Ozzzzzrrrrr obad u zelenu bujad”. A krave odmah, kao po komandi, odjuriše negdje u šiprjažje. Kao gazele ili antilope. Pola dana izgubiš dok ih nađeš. Sličnu šalu sam čuo od jednog prijatelja. Šala je iz njegovog kraja.
Čuvao jedan čovjek krave, a naišao jedan koji zamuckuje. I dok je taj koji zamuckuje konačno pozdravio govoreći “Zzzzz...zzzz...zzzdravo”, krave su odjurile ko zna gdje. 
Zaista su se te buše plašile obada. Kada čuje da zuji prvo se ukupi, a uši zabaci nazad. A ako sleti na nju, gotovo je, Nema sile koja bi je zaustavila. Ove šale govore o kostituciji tih krava. Koliko su bile lagane i spretne.   

Ono što je specifično za ove životinje, za razliku od rasa simental i holštajna, je temperament.

Znalo se dešavati da kada se bikovi počnu bosti, ne odustaju od bitke po tri-četiri sata. Dešavalo se da se u žaru borbe sve oko sebe poruše, probiju ograde a da to i ne osjete...

 

Marković Vitomir, dipl. inž. polj. za stočarstvo