U Duniće, Kotorvaroško selo koje broji ukupno 2 stanovnika ne možete doći u prolazu, jer je put samo jedan – do sela i nazad. Tako smo i mi krenuli, u prodavnici u Šipragama su nam rekli da ima 9 kilometara, a jedna mještanka kaže da imamo tri sata. Sumnjičavi u obe informacije krenuli smo pješke iz Šipraga i nakon 2 i po sata hoda stigošmo u selo. Jedan šumski radnik reče da budemo glasni zbog medvjeda a u selu – muk. Samo stari tornjak izuzetne građe kao da je ostao zadnja brana od nepoznatih gostiju u selu…Gusto naseljene kuće građene uglavnom od prirodnih materijala – drveta i kamena i selo ušuškano u krečnjačke stijene podsjećali su nas na neko etno selo koja niču na svako koraku ali ovo je bilo neušminkano, prirodno i stvarno…Dozivali smo i nadglasavali se nad starim autohtonim tornjakom ali bezuspješno…Kao da je bio nekakav egzodus i da su svi pobjegli iz ove neopisivo lijepe prirode i sela…Utom se pojavi Šerzo, dođe i tihim glasom nas pozdravi kao da je i on gost ovdje među životinjama. “Ja i brat smo ovdje, čuvamo stado i jedini smo u selu. Idemo povremeno u Kotor Varoš da platimo račune i po ostale potrepštine. Ovdje samo ljeti dođu sa džipovima okolo ali je daleko, ima 14 kilometara do Šipraga” – reče nam Šerzo Dunić a mi mu nekako povjerovašmo jer on je ipak najmjerodavniji izvor. Kaže da je juče vidio medvjeda ispod obližnje stijene i da je mečka naročito opasna i da bi zaštitila mladunce spremna je da ih brani čak i kamenjem. Ponudi se da nas otprati do izlaza iz sela jer će njegov brat Hajrudin uskoro doći sa stadom ali nam ne reče tačan broj, da li zato što ne zna ili zato što se to ne govori…Ono što nam je rekao da ima devet pomoćnika , pasa čuvara i “vraćalica” bez kojih stado ne bi uspio odbraniti. I on nam reče da se čuvamo medvjeda i srdačno nas isprati. Iako mu je tek 43 godine težak život na planini je ostavio trag ali Šerzo se ne predaje…U planini će dočekati i zimu, ovu i još koju dok uspije održati stado, i dok god mogne živjeti od njega. Pričao nam je o svojim problemima, kako je teško i prodati jagnje na ovoj visini jer se za jedno ne isplati dolaziti…Skoro im je umro i treći stanovnik, sjeća se Šerzo a i mi smo napuštajući selo ostali puni utisaka. Uglavnom pozitivnih na gostoprimstvu i diveći se ljudima koji su ostali sami da prkose svima koji kažu da život na selu nije moguć. Svjesni da je ovo možda i poslednja priča o ovom selu u kojem ima stanovnika spuštamo se prema Šipragama…